BUDUĆNOST HRVATSKOG NACIONALIZMA

Osnovno pitanje je kako definirati moderni hrvatski nacionalizam? Da bi mogli odgovoriti na to pitanje najprije trebamo dijagnosticirati trenutno stanje hrvatskog nacionalizma tj. onoga što se smatra hrvatskim nacionalizmom... Gdje početi? Svjedoci smo velikog porasta domoljubnih „ispada“ nakon pobjede HDZ-ove kandidatkinje na predsjedničkim izborima, kao i pobjede tzv. „Domoljubne koalicije“ predvođene HDZ-om na parlamentarnim izborima. No postavlja se jedno vrlo jednostavno pitanje a to je da li su ti ljudi uistinu iskreni hrvatski nacionalisti kakvima se vole prikazivati? Da li taj svoj napuhani „nacionalizam“ stavljaju uistinu na služenje hrvatskom narodu ili pak nekom trećem igraču iz sjene? Dobar dio ljudi bliskih političkom programu HDZ-a i njihovih stranačkih partnera smatraju da je vid domoljublja koje oni promoviraju jedino ispravno a sve druge opcije smatraju antihrvatskim/komunističkim/fašističkim itd. No ono što je zabrinjavajuće u svoj toj zavrzlami je upravo ovaj najnoviji trend među ljudima koji sebe vole svrstavati u „radikalne desničare“ (što god da im to značilo....), „Ustaše“, pa čak i nacional-socijaliste popularno nazvane „nacistima“ po uzoru na Hollywoodske klišeje. Zanemarimo bolnu činjenicu da u velikoj većini slučajeva takvi nažalost niti ne znaju što NS ideologija zaista predstavlja niti koji joj je krajnji cilj, već pojmove rasizam/nacizam/fašizam striktno povezuju sa primitivnim huliganizmom i aktivnostima vezanim uz njega. Naime radi se o tome da dobar dio upravo te populacije koja sebe smatra nepotkupljivim odmetnicima sa margina društvenih zajednica, grčevito brani nove predstavnike vlasti u Hrvatskoj (HDZ) a koji su im po svojim uvjerenjima, nastupu i idejama sušta suprotnost. Da li se stranka koja je uz SDP direktno osnovana od visoko rangiranih članova jugoslavenske komunističke partije (točnije KPH/SKH), JNA, SDB-a (ex UDBA) može smatrati domoljubnom (npr. Tuđman, Manolić, Boljkovac, Perković itd.)? Činjenica je su ti isti „domoljubi“ dobar dio svoj profesionalnog, vojnog i političkog opusa posvetili upravo borbi protiv tog istog hrvatskog nacionalizma čiji su gorljivi zagovornici postali na samom izmaku osamdesetih i početkom devedesetih. Neki od njih su čak neposredno i sudjelovali u planiranjima i likvidacijama hrvatskih nacionalista, kako za vrijeme Jugoslavije tako i za vrijeme stvaranja Republike Hrvatske (sjetimo se likvidacija Blaža Kraljevića, Mire Barešića, Ante Paradžika, Ludviga Pavlovića i ostalih „pravaša“ pod sumnjivim i dan danas nerazriješenim okolnostima). Ista ta klika je za vrijeme rata provela famoznu „pretvorbu i privatizaciju“ koja je ostavila na tisuće Hrvata bez posla i izbacila ih na ulicu, doslovno u isto vrijeme dok su malobrojni hrvatski vitezovi (skromni, obični ljudi iz naroda i istinski heroji) branili našu Domovinu i sve ono što ona predstavlja od srpske agresije. Sada ja vas s pravom pitam da li je to stranka koju istinski hrvatski nacionalist može i mora podržavat? Po nama ni u ludilu, ali ipak ima i onih koji se s nama ne slažu.  Da li takve ljude možemo smatrati iskrenim nacionalistima? Nikako, prije bi rekli korisnim budalama. Da li jedan hrvatski nacionalist može i želi podržavati predsjednicu koja otvoreno priznaje da je članica „Bilderberg grupe“, masonske tvorevine u čijem su vrhu pripadnici „izabranog naroda“ a kojima je cilj kontroliranje i držanje u pokornosti države i narode  svijeta, naročito one u Europi? Isti „Oni“ kojima možemo u dobroj mjeri zahvaliti današnju poplavu ne-europskih imigranata uzduž cijele Europe a zbog kojih se stari kontinent i njegovi narodi koji su nekad bili sinonim za bogatstvo, napredak i moć pretvaraju u septičke jame trećeg svijeta. Ne zaboravimo da ljudi tih profila kao i njihova „braća i sestre“ sa strane „ljevice“  jednako zdušno odobravaju i propagiraju forsirano multirasno društvo i miješanje rasa. To bi u slobodnom prijevodu značilo kako  aktivno rade na zagađenju i uništenju naše rase koja je za nas svetinja. Novi premijer dolazi iz istog miljea, financijski direktor izraelskog farmaceutskog koncerna koji drži ogroman dio svjetske proizvodnje generičkih lijekova a djelomično je u vlasništvu države Izrael. Iako je dotični hrvatskoj javnosti nametnut kao potpuno nov i nepoznat element u vidu nekog DEUS EX MACHINA riješenja, mediji navode kako nije Židov. Kako je onda to moguće? Jednostavno, visoko je pozicioniran u jednoj od masonskih loža koja mu to omogućuje. Da li takav čovjek odgovara narodu ili svojim „gazdama“? Odgovor je i više nego jasan. Kada sve ovo uzmemo u obzir opet se postavlja ono isto pitanje da li jedan prosječni hrvatski nacionalist može takvu vlast smatrati domoljubnom i davati joj svoju bezuvjetnu podršku? Naravno da ne! Takav „nacionalist“ očito ima ozbiljnih problema sa formiranjem vlastite percepcije trenutnih političkih događanja a koja bi trebala biti nezagađena medijskim aparatom koji je uvijek u službi režima.  Da li takva osoba može sama slijedom logičkih zaključaka doprijeti do definicije nacionalizma i njegovog konačnog cilja? Naravno da ne, takav čovjek je na kraju samo korisna budala u službi trenutne vladajuće garniture.

Jedna od omiljenih mantri tih „nacionalista“ je: ovi prošli su bili gori od ovih, ovi su barem domoljubi, mašu zastavama, vratili su pokroviteljstvo na Bleiburg, nemaju Srba u Vladi, nisu nešto ali su ipak bolji od drugih, barem u retorici, i kao šlag na kraju nazivaju nas idealistima i naivcima koji nikad nećemo dočekati da naša opcija dođe na vlast. Govore nam da smo stvar prošlosti i da su naši ideali odavno mrtvi. Ako je naivnost i idealizam protiviti se bilo kakvom obliku korupcije i pljačke naroda (pa čak i u slučaju kad pljačkaju „naši domoljubi“), težiti očuvanju europskog identiteta našeg naroda, suprostavljanje multirasnom društvu, imigraciji šljama iz trećeg svijeta, protiviti se zločinačkom cionističkom lobiju, zahtijevati izlazak iz cionističko-masonskih tvorevina zvanih EU i NATO, htjeti istinsku samostalnost Hrvatske u doslovnom smislu te riječi, istinski se zalagati za lustraciju (ne sa figom u džepu kao „domoljubni“ HDZ), onda smo ponosni šta smo upravo takvi! Možda nikada nećemo biti u poziciji da dođemo na vlast, ali barem se možemo pogledati u ogledalo, spavati mirno i znati da smo dali sve od sebe da promoviramo naše ideale, pa čak i pod cijenu toga da provedemo život na marginama društva odbačeni od većine. Upravo od one većine koja ima obraz kao džon od cipele, one većine koja gazi svoja obećanja, svoja uvjerenja, svoje ideale! Takvi na kraju izdaju i svoju Domovinu za šaku škuda koje im njihove gazde bace pod noge kao kost poslušnom psu. Kao jeftinu nagradu za izdaju vlastitog naroda.

Još jedan od gorućih problema domaćeg nacionalizma je poistovjećivanje „pravog“ Hrvata sa katoličanstvom i religijom. Takav pristup odmah u startu nepravedno diskvalificira sve one koji se ne smatraju katolicima da uđu u tu kategoriju. Uopće je bespredmentno raspravljati o tome kakve su moralne nakaze u najvećem broju slučajeva ti koji sebe smatraju Hrvatinama i velikim kršćanima dok su u narodu poznatiji pod pogrdnim nazivom „Rvatine“. O takvima je već ispričano bezbroj priča koje služe kao najbolji dokaz da o tom šljamu koji gazi po leševima vlastitog naroda u cilju stjecanja osobne koristi, uopće netreba trošit riječi. Ne zaslužuju toliku pozornost. Pravo pitanje bi bilo  zašto baš neki pravoslavac, protestant, pogan, ateist, agnostik ne bi mogao bit istinski nacionalist? Naravno da nema logike kojom bi se to moglo objasnit, osim zadrtošću i nepismenošću onih koji to propagiraju. Jedna od najvećih gadosti koje se mogu čuti od takvih ljudi je kada kažu da Hrvat može biti i crnac iz srca Afrike samo pod uvjetom da je katolik. E pa ne može! Hrvat može bit samo osoba europskog podrijetla koja živi generacijama na ovom prostoru. To mogu biti i asimilirani članovi okolnih naroda sa kojima živimo u okruženju.

Možda i najveći problem hrvatskog nacionalizma je šovinizam. Sami smo bili kroz stoljeća žrtve šovinizma okolnih naroda. I kako se sada ponašamo? Šovinistički, iako sami sebe uvjeravamo da mi nismo takvi i da su šovinisti svi oko nas, a mi jedini pred Bogom ispravni. Naravno da zbog mnogobrojnih iskustava iz prošlosti (mađarizacija, talijanska okupacija obale, velikosrpska agresija.....) moramo bit iznimno oprezni u suradnji sa nacionalistima iz okolnih zemalja, ali to ne znači da moramo mrziti naše susjede. Normalno je da svaki narod ima svoj pogled na povijesna zbivanja koja ne odgovaraju poimanju istih događaja iz pozicije drugog naroda, no da li u cilju suradnje u modernom nacionalističkom duhu moramo pristat na njihove poglede? Nikako! Tim činom onda postajemo kao već opisani izdajice koji se prodaju najboljem ponuđaču na aukciji domoljubnih vrijednosti. Da li moramo natjerati drugu stranu da prihvati našu viziju događaja i povijesnih činjenica? Iako možda izgleda primamljivo i logično, odgovor je ne. Time bi samo tražili od druge strane mrsku izdaju vlastitog naroda, a sa takvima ne treba imat posla jer onaj koji je izdao sebe izdati će i tebe. Koje je onda rješenje? Međusobno uvažavanje različitih pogleda na povijesne događaje! Jedino tako možemo naći načina da se ne ponove takvi nemili događaji i da zajedničkim snagama izgradimo nove mostove koji će povezivati naše nacije. Bez ikakve dodatne želje da namećemo drugoj strani naše poglede ali niti da prihvatimo njihovo nametanje svojih, već da se skupa usredotočimo na zajedničke neprijatelje koji nam prijete u današnje vrijeme. Da li je u interesu europskih nacionalista da u današnje vrijeme nastavljaju sukobe i svađe stare 20, 50, 100, 200 godina kada većina nas nije niti bila rođena? Ili da zajedničkim snagama obranimo naše narode i rasu od izumiranja? Danas kada smo svi pod napadom zajedničkih neprijatelja pod krinkom liberalnih diktatura, islamskih terorista, feminizma, masovne imigracije, cionističkih laži, propagiranja rasnog miješanja itd. ne smijemo dopustiti da im se više olakšava borba u njihovu korist tako što ćemo širiti daljnji razdor i mržnju među europljanima po onom  prokušanom sistemu DIVIDE ET IMPERA. Zajedničkim snagama moramo se pokušati oduprijet našem izumiranju! Da izumiranju, jer to je upravo ono šta nam prijeti ako se ne trgnemo i ne počnemo svim snagama braniti ono šta je naše i ono što nam pripada! Jer veseliti se što su azijati, arapi i crnci većina u Londonu ili Parizu, što se Kosovo odcijepilo od Srbije i sada je „nezavisno“ pod vlašću cionističkih slugu Albanaca, ismijavati Šveđane što nisu u stanju obraniti svoje žene po pitanju masovnih silovanja od strane imigranta je ravno izdaji vlastite nacije. Ako mi ne pokažemo podršku ostalima u ovim teškim vremenima kako onda možemo očekivati tu istu podršku od nekog drugoga kada mi budemo u istoj ili sličnoj situaciji? Nemojmo se zavaravat jer i kod nas će ubrzo doć situacija nalik na onu u velikim  europskim metropolama, i to brže nego što mislimo. Nisu ni Englezi a ni Francuzi pred 50 godina mislili kako će postat manjina u vlastitim gradovima, ali jesu a i mi ćemo im se uskoro pridružiti ako ne počnemo razmišljati u skladu sa vremenom u kojem živimo. Treba imati na umu da je sustavno propadanje bilo koje europske nacije propadanje i nas samih, jer smo upravo i mi dio velike europske obitelji naroda.

Zašto jedan Srbin, Talijan, Slovenac, Mađar, Slovak koji žive na području Hrvatske i koji poštuje običaje, zakone, povijest, kulturu ove zemlje, bori se za opstanak svoje (hrvatske) zemlje i naroda (a time i etničke manjine kojoj i sam pripada) nebi mogao bit „hrvatski nacionalist“? Ili netko tko ima članove obitelji iz nekog drugog europskog naroda, tzv. miješani brakovi? Razloga za to nema, osim u glavama onih koji ne razmišljaju svojom glavom ili nemaju čime razmišljati. Nitko se ne treba odricati svoje nacionalnosti niti je ista bitna, dok god radi u interesu države i većinskog hrvatskog naroda. Dolazimo do paradoksalne situacije, da musliman (tzv. bošnjak) koji se deklarira pripadnikom našeg naroda bude prihvaćen sa oduševljenjem kao takav. Čak je u povijesti bilo i onih koji su takve nazivali cvijećem hrvatskog naroda iako su simbol izdaje i otomanske okupacije Europe, pa i velikog dijela Hrvatske. Jedna od najvećih invazija genetskog škarta iz Azije koja nas je pogodila. Oni koji su uništavali sve što su Europljani stoljećima gradili i koji su nas htjeli pretvorit u svoje roblje pod svaku cijenu. Događa se apsurd da potomci tih izdajica koji su prelaskom na Islam zbog osobne materijalne dobiti bivaju bez problema prihvaćeni kao ravnoprani članovi zajednice, dok se pripadnici nekih europskih naroda koji žive ovdje stoljećima te sa kojima dijelimo iste karakteristike osim etničke pripadnosti, budu isključeni iz zajednice samo na osnovu svog etniciteta. Nekima nikako ne ide u glavu da povijest na ovim prostorima ne počinje ni 1848., ni 1918., ni 1941., ni 1991. nego da narodi ovdje žive zajedno već stoljećima. Dijele dobro i zlo, mir i rat. Tako je bilo i za vrijeme Domovinskog rata. Iako smo bili izloženi srpskoj agresiji predvođenom JNA, u redovima HOS-a (kao vojne formacije koja je okupljala najradikalnije nacionalističke elemente društva, čak i vukla neke poveznice sa vojskom i ideologijom zastupljenom u NDH) bilo je etničkih Srba koji nisu dvojili da trebaju stati u obranu svoje domovine Hrvatske. Da li su ti hrvatski „domoljubi“ srpskog podrijetla manje vrijedni od čistokrvnih Hrvata koji su tu „od stoljeća sedmog“? Od onih koji su se prijavljivali u DVD-ove (dobrovoljna vatrogasna društva) da bi izbjegli poziv za na ratište? Ili oni „veliki Rvatine“ koji su proveli cijeli život u drugim državama pa se 1998. slavodobitno vratili u domovinu, kupili si ratne puteve, činove i postali preko noći veliki ratnici i osloboditelji, kao moralne vertikale ovog nakaznog društva? Naravno da nisu manje vrijedni, naprotiv, oni su svijetli primjer kako osoba druge etničke pripadnosti itekako može bit hrvatski domoljub. Ima takvih brojnih primjera i među drugim etničkim zajednicama u Hrvatskoj, poglavito među Mađarima i Česima, ali i ostalima. Logično bi bilo da netko tko je rođen kao musliman (bošnjak) a želi biti dio hrvatske nacionalne zajednice odbaci okupatorski islamski identitet i vrati se svom izvornom identitetu. Slučaj bosanskih muslimana je jedinstven u tome što su to rasno gledano bijelci, isto kao i Hrvati ili Srbi koji žive u Bosni. Ali zaslugom predaka kulturno nisu, a znamo da se kulturna pripadnost može promijenit dok rasna ne može. Činjenica je da crnac ne može biti bijelac a niti obratno, bez obzira na teorije liberala koji tvrde da rase ne postoje i da je to stvar društvenih struktura.

Zato ljudi, razmislite svojom glavom, obrazujte se, ostavite povijesne bitke prošlosti a nas čekaju nove bitke gdje će se svatko moć pokazati tko je i što je. Nemojte da vas vode slijepci žedne preko vode. Ne dozvolite da vam moralne nakaze drže prodike o moralu i lažni heroji o herojstvu! Probudite se prije nego bude prekasno!