Intervju: Tomislav Sunić

Prije svega hvala vam što ste nam ukazali čast i pristali na ovaj intervju. Možete li ukratko predstavit se našim čitateljima?

Rođen  sam u Zagrebu 1953. g. Hrvat sam. Vjerojatno sam neki europski „mišling“ jer sam po maminoj strani od tate Dubrovčanin, od tatine strane po njegovom  djedi Hercegovac, po svojoj mami, Riječanin i Krčanin, vjerojatno imam po maminoj strani i neke talijanske korijene, jer je njeno djevojačko prezime bilo talijansko ili talijanizirano. Završio sam studije jezika i književnosti i politike u Hrvatskoj i Americi. Možda ulazim i kategoriju pisca, jer puno pišem i objavljujem. Bivši sam emigrant, bivši profesor u Americi i bivši sam hrvatski diplomat.  

Poznati ste kao zagovornik ideja Nove europske desnice, možete li u nekoliko najbitnijih crta predočit ideju Nove europske desnice?

„Nova desnica“ je krivi izraz kojeg su lansirali sredinom 70 godina prošlog stoljeća liberalni i komunistički protivnici te škole učenja. Ispravniji je naziv  G.R. E. C. E, što je francuski akronim za „Grčku“ . Riječ je o skupini europskih intelektualaca i njihovim simpatizerima koji se prvenstveno bave studijem europske civilizacije, od antike do danas. Nije ovdje riječ o nikakvoj političkoj partiji, niti o klanu, niti o sekti, već o najobičnijem meta-političkom, ali i kritičnom kružoku pisaca i filozofa i njegovih simpatizera diljem svijeta. Njihove analize  europskih naroda obuhvaćaju  sve grane znanosti—od genetike do poezije. Termin „Nova desnica“ navodi  na netočne zaključke. Ta škola učenja, čiji je glavna okosnica filozof Alain de Benoist, počiva na zasadama koje čine srž europske kulturne baštine. U tom smislu bilo da je riječ o Ciceronu ili Homeru o Nietzscheu ili pak Matošu i Lovraku ili pak Galtonu ili Darwinu – svi ti pisci i znanstvenici ulaze dakle u kategoriju „Nove desnice“.

Što smatrate za najveći problem danas u hrvatskom političkom životu? Dali ste mišljenja da je izostanak lustracije uvelike pogodovao razvoju korupcije i povlaštenih kasti gospodarstvenika i političara koji ne prežu ni pred izdajom nacionalnih interesa za vlastitu samopromociju i bogaćenje?

Termin lustracija nije u Hrvatskoj razjašnjen. Govori se puno o lustraciji premda njeni zagovornici u Hrvatskoj nisu pojasnili kako lustraciju tehnički provesti. Postoji pravni, politički, antropološki, sociološki stav prema mogućoj provedbi lustracije. U Hrvatskoj je gotovo nemoguće učiniti lustraciju, imajući u vidu veliki broj Hrvata koji je nehotice sudjelovalo ili  nehotice branio ili pak hotimice surađivao sa jugokomunističkim aparatom. Prava lustracija je moguća, ali samo pod cijenu velike zamjene stanovništva, odnosno deklasiranja stotine tisuća ljudi iz bivšeg Sistema, uz neizbježan građanski rata. Uzroci  svih problema  u Hrvatskoj leže u 1945. godini, kada je Hrvatska sociobiološki oslabila, tj. izgubila svoje najkvalitetnije gene, tj. ljude čiji bi nasljednici mogli tvoriti današnju elitu.  Svaka moguća  lustracija, svaka učinkovita borba protiv korupcije zahtjeva radikalne političke promjene—uz  cijenu građanskog rata. Druge nema.  Danas imamo grotesknu situaciju u Hrvatskoj kod većine ljudi, a to je kombinacija bivšeg jugoslavenskog duha sa lošom mimikrijom hrvatskog nacionalizma, kvazi ustaštva, i još lošim oponašanjem Zapada. A Zapad je ionako već mrtav.

.

Kako komentirate nove mlade generacije koje rastu kao anacionalna bića bez osjećaja za tradiciju, povijest i domoljublje, ogrezli u slavljenju liberalizma, različitosti i raznih oblika devijantnih ponašanja?

Tu je  prednost liberalnog Sistema. Umjesto Gulaga i pendreka liberalizam  na bolji  način porobljuje  ljude, putem diktature blagostanje i ideologije progresa. Nameće iluziju da svi ljudi isti, i mladi i stari, i da svi mogu  i moraju biti trajno bogati i lijepi. To je najgori sistem u povijesti, ali Sistem koji se približava danas svom kraju, upravo zato jer je nemoguće stvoriti raj za svakog. Liberalizam vodi do razočaranja kod svih, kod svih naroda i svih rasa, kod migranata i kod njihovih primatelja.  Njegov raspad koji je već davno počeo,  imat će loše posljedice. Mlađe hrvatske generacije  začas će se otrijezniti.

Poznato je da ste protivnik šovinizma među nacionalistima općenito, dali možete pojasnit štetnost pojave šovinizma na primjeru hrvatskog nacionalizma?

Velikim dijelom hrvatski nacionalizam je reaktivne naravi;  u zadnjih sto godina, on je bio odgovor  na velikosrpski hegemonizam koji je pak bio plod ideologije panslavizma kao i  međunarodnih odnosa koji su išli na ruku srpskoj političkoj klasi-- od 1914 do 1990. Srbija je to u svojim centralističkim  ambicijama dobro znala koristiti. No ne smijemo  zaboraviti, ideološki tvorci jugoslavenstva bili su Hrvati a ne Srbi. A to su  Mažuranić, Strossmayer i masa drugih hrvatskih intelektualca.  Taj period naše mučne prošlosti  danas je završen i nevažan;  on je otišao u nepovrat. Biti danas  europski nacionalist podrazumijeva nešto sasvim drugo.  I mi, i Srbi i Madžari i Makedonci imamo danas puno opasnijeg neprijatelja; cijeloj Europi i Hrvatskoj prijeti biološka smrt,  tj. promjena genetsko-kulturnog fonda dolaskom milijuna neeuropskih došljaka.  Zajedno sa globalnim kapitalizmom ta genetska –kulturna zamjena stanovništva predstavlja danas puno veću prijetnju opstanku Hrvata i ostalih europskih naroda  nego svi dosadašnji sukobi sa Srbima. Ne isključujem da će Hrvati morati ući sa Srbima u savez protiv ove nove i puno veće opasnosti.

Općeniti trend među novim generacijama nacionalista u Europi i Hrvatskoj je udaljavanje od tradicionalnog kršćanstva i okretanja pretkršćanskim vjerovanjima, ateizmu, gnosticizmu i sl. Kako to komentirate, i dali smatrate da bi religija trebala biti privatna stvar pojedinca isključena iz političkog djelovanja (koliko je moguće)? Kakav je vaš odnos prema tim pojavama i prema katoličkoj crkvi i kršćanstvu općenito?

Katolicizma kod Hrvata nije samo stvar vjere već i oblik civilizacije i nacionalnog identiteta. U tom smislu i ja sam katolik. Katolička crkva velikim  dijelom pomogla je da Hrvati ostanu 1.300 godina na zemljopisnoj karti i da Hrvatska bude dio europske zapadne civilizacije. No činiti iz hrvatstva sinonim za katolicizma i obrnuto vrlo je štetno. Ne zaboravimo i drugu stvar;  nakon Drugog vatikanskog koncila Vatikan  je postao jedan od glavnih zagovornika multikulturalizma, odnosno dolaska neeuropskih migranata u USA i Europu.  Vatikan, po svom kršćanskom ekumenizmu, smatra se dužnim da bude protivnik nacionalnog identiteta, a uz to da bude zagovornik miješanja naroda i rasa. Što ste tiče nečijeg vjerovanja, to je privatna stvar, u to ne želim ulaziti.  

Koje je vaše mišljenje o uzrocima aktualne „izbjegličke“ krize, i tko je po vama glavni krivac za ovo stanje? Dali smatrate da Izrael i cionistički lobiji imaju uvelike ulogu u ovoj krizi u cilju slabljenja identiteta Europe i njenih naroda?

Kao glavne pokretače milijunskog dolaska ili bolje rečeno invazije Afroazijata u Europu treba navesti ideologiju  multikulturalizma čiji su najjači zagovornici danas: 1. post-marksistička Ljevica; 2. Crkva; 3. globalni kapitalizam. Ti čimbenici čine danas i zakonske temelje Europe i USA.  Političke prauzroke migrantske invazije treba tražit u katastrofi  1945. i naknadom nametanju liberalno-komunističke-kršćanske dogme o jednakosti, kao i  tumačenju da su granice,  nacije i rase sporedna stvar. Rezultati ideologije multikulturalizma su danas očiti: milijuni  migranata iz Azije i Afrike dobivaju zeleno svjetlo da dođu u Europu. Sa nedavne geopolitičke strane  možemo izdvojiti i propale vojne projekte i loše sprovedene zamisli USA i EU glede bliskoistočne krize, počevši od 2000 g. do danas. Naknadne američke vojne akcije, kao i akcije Francuske i ostalih EU zemalja, dodatno su zakomplicirale stvari  i dodatno dale  povoda afroazijskim migrantima da hrle  Europu, odnosno u Ameriku. I dodatno posijale mržnju između muslimana i kršćana.   Izrael i Amerika nisu pokretači afroazijskih migrantskih valova u Europi  – no migrantski valovi u Europi svakako da njima ne štete. Čim je Europa slabija, time su Amerika i Izrael jači.  Po onoj staroj hrvatskoj poslovice:“ kad nekom smrkne drugom svane“.

Kakav je vaš stav prema rasnom miješanju? Dali smatrate da liberalna propaganda koja promiče miješanje između rasa, i gotovo uvijek je u fokusu bijela rasa kao ta koja bi trebala bit izmiješana, pogoduje vladarima iz sjene da lakše kontroliraju narode (ako ih se nakon miješanja uopće može više tako nazivati) koji su rasno izmiješani, te nemaju jasnog kulturnog, povijesnog i tradicijskog identiteta?

Rasa, ili bolje rečeno hereditet čovjeka i naroda, igra važnu ulogu u našem političkom ponašanju—premda ona nije jedini čimbenik. Treba krenuti od empirijskih podatka.  Multirasna, multietnička društva uvijek su sklona razdorima  i ratovima. Japan je rasno najhomogenija država na svijet sa velikim stupnjem građanke svijesti i solidarnosti.  Biološki, svatko od  nas  prianja uz  svoju rasnu skupinu, uz svoje  „pleme“ uz svoj  ili sličan genetski fond -- kao što je to slučaj među Europljanima. To su osnovi zakoni evolucione biologije. „Svaka ptica svom jatu leti.“ No različitost rasa ne znači da je jedna bolja, a druga  gora-- to samo znači da su one drugačije i da se treba respektirati svačiju posebnost, a ne neku fiktivnu „različitost “ liberalnih multikulti propagandista.   Stoga, do najvećih poremećaja dolazi kada se uzusi i kulturne navike jedne rase, u ovom slučaju Bijelaca, u ime nekog  kvazi progresa, nameće drugim rasama. Laž o jednakosti svih rasa i ljudi dovodi tek onda do zavisti, ksenofobija i do višerasnih sukoba. Po  krivoj logici navodne rasne jednakosti, koju su komunisti najbolje isprobali, stvara se mišljenoj da su svi ljudi isti. Ako su svi ljudi i sve rase iste, onda su  po komunističkoj logici oni  i zamjenjivi. U praksi smo vidjeli kako komunisti bez imalo skrupula likvidiraju desetke milijune ljudi i pripadnika različitih nacija – s izgovorom da će iste ljude ponovo uspjeti  fabricirati u drugom bezrasnom  i besklasnom  okružju. Djeca  iz miješanih rasnih brakova  pate od nedostatka identiteta. U pravilu miješani rasni brakovi dugo ne funkcioniraju. Najgori rasizam je liberalizam, koji polazi od pretpostavke da se svim neeuropskim tj. ne –bijelim narodim, npr. Azijatima i Afrikancima, mora nametnuti zapadnjački  konzumerski  egalitarizam , ta da svi ljudi na svijetu  moraju prihvatite  ponašanje zapadnjačkih zamjenjivih potrošača.  Danas vidimo posljedice ovih egalitarnih  i demokratskih iluzija . Završnu faza ovih iluzija predstavlja dolazak mase neeuropskih migranata—i neizbježni sukoba koji su pred nama. No niti Crkva, ne samo kao institucija, nego kao  i teologija, nije ništa bolja. Ona  zastupa, putem svog vjerskog ekumenizma,  miješanje rasa i nacija.

Poznato je da ste godinama živjeli i djelovali u Sjedinjenim Državama, možete li nam predočit glavne razlike između nacionalističkih pokreta i stranaka u SAD-u i Europi? I možete li naše čitatelje pobliže upoznati sa strankom American Freedom Party u čijem osnivanju (prema našim informacijama) ste i sami sudjelovali?

Američki nacionalizam ima prednosti ali i nedostatke. Velika prednost američkih nacionalista je odbacivanje sitnih plemenskih inter-europskih međusobnih svađa,  koje su stoljećima glavna karakteristika  Europljana. Američki bijeli nacionalisti polaze od ispravne pretpostavke da svi Bijelci  prepadaju  istom kulturno-genetskom krugu, bez  obzir bio netko od nas ili njih  litvanskog ili njemačkog podrijetla. To je i razlog zašto je  Amerika postala  glavni svjetski hegemon, za razliku od posvađanih europski država-nacija, svaka sa svoji vlastitim  nacionalnom mitologijom.  Veliki nedostatak američkih nacionalista je nedostatka kulturnog identiteta i sklonost hiper-moralizmu, koji je u svojim svjetovnim oblicima  naslijeđen iz Biblije. Identitet se ne može stvarati, kao što je to slučaj kod brojnih američkih bijelih nacionalista, samo putem istog herediteta, odnosno iste rasne  pripadnosti.  Identitet se stvara na zajedničkoj povijesnoj memoriji i na  zajedničkoj kulturnoj baštini, kao što je to slučaj kod bijelih Europljana.  Kulturna i povijesna svijest, osjećaj za tragiku  daju potrebne okvire za stvaranje identiteta, bio da je riječ o Bašćanskoj ploči kod Hrvata ili o mitsko-povijesnom heroju Arminiusu kod Nijemaca, ili Clovisu kod Francuza, itd.  Kombinacija  herediteta, odnosno rasne  svijesti, sa smislom za kulturnu tragiku svog naroda jedino je rješenje danas za opstanak  Bijelaca, i to  bez obzira gdje žive , bilo u Americi, Austriji,  Australiji ili Argentini.

Koje je vaše mišljenje o subkulturalnim nacionalističkim pokretima mladih i njihovoj glazbi preko koje šire svoje poruke (ponajprije mislimo na RAC glazbene pravce)? Smatrate li da to može biti početni korak ka ozbiljnijem političkom djelovanju u zrelijoj dobi?

Thompson je više učinio svojim glazbom u promicanju hrvatske svijesti kod mlađih ljudi, nego svi hrvatski diplomati zajedno.  I kod nacionalista u Europi i Americi putem moderne glazbe puno se u zadnjih dvadesetak godina učinilo. Volim  i ja tu i tamo slušati  Boehse Onkelz ili Kategorie C.  No važno je  napomenite da sa prava borba vodi putem akademskih  rasprava. Bitno je da hrvatski nacionalisti uđu u Sistem i koriste  njegove metode i njegov jezik prije svakog pokušaja preuzimanja vlasti. Bitno je preuzeti kulturnu  hegemoniju od Sistema, koji je drži u svojim rukama u Americi i Europi od 1945. godine.  Da, tetovaža, rinčice i glasna glazba mogu biti interesantna za nacionalističku mladež, ali takav getoizirani i subkulturni način djelovanja neće imati puno medijskog i političkog učinka. Ujedno takav način isticanja identiteta plaši i odalečuju moguće simpatizer i starije glasače, koji i sami  postaju žrtve kleveta i laži novinara Sistema i koji sami počinju vjerovati da su svi nacionalisti divljaci i kriminalci. Nehotice se takvim subkulturnim ponašanjem pomažu Sistemu.  Pristojim odijelom, normalnim neideološkim govorom i bontonom,  puno  se više može učiniti protiv blokade i represije  Sistema.

Hvala vam još jednom za intervju, imate li neku završnu poruku za naše čitatelje?

Naučite igrati igru Sistema. Bitno je prvo zadobiti rat riječi i rešpekt kod građana bez obzira je li vas netko voli ili ne.


Web stranica profesora Sunića: www.tomsunic.com

ETNOMAZOHIZAM

Etnomazohizam je oblik mazohizma u kojem osoba njeguje osjećaj odbojnosti prema svom narodu (i rasi) kojega isto tako ponižava i obezvrijeđuje. Posebno pogođeni ovim oblikom samomržnje su bijelci. Najgori oblik etnomazohizma je želja za useljavanjem nebijelih stranaca i miješanje domicilnog stanovništva s istima, zato jer njihov (domicilni) narod „nije dovoljno dobar“.

Već u 19.st. etnomazohizam je bio prisutan (u puno manjoj mjeri doduše) kad je Friedrich Nietzsche dijagnosticirao krizu identiteta europske civilizacije. Moderni etnomazohizam se javlja nakon Drugog svjetskog rata, pod pojmom multikulturalizma koji je u korijenu izrazito antibjelački nastrojen. Antibjelački motiv etnomazohizma najbolje je otkriven je u izjavi američke spisateljice židovskog podrijetla Susan Sontag „bijela rasa je rak ljudske povijesti“.

 
Danas je etnomazohizam dosegao neviđene razmjere, Švedska koja se nalazi pod ekstremnom liberalno-feminističkom diktaturom pa se  može slobodno nazvati i službeno etnomazohističkom državom. Razno razne antifa  i pro-imigrantske udruge po Europi su najglasniji zagovaratelji etnomazohizma, tako je pred nekoliko godina njemačka antifa udruga Die Antifa objavila sliku sa sloganom „Za više silovanja izvornih Njemnica! Za uništenje čistog njemačkog genotipa!“ Na stranici njemačke komunističke organizacije mladih Die Josefjugend je svojevremeno osvanula poruka „Možemo li računati na sve članove? Krenimo s genocidom – SADA!“. Nakon što je Švedsku pogodila epidemija serijskih rasističkih silovanja Šveđanki od strane obojenih imigranata, etnomazohističke liberalne udruge i aktivisti svaljulju krivnju na švedsko društvo koje je po njima previše zatvoreno i fašističko a imigranti su zbog njih frustrirani i nemogu se uklopiti, jedan od primjera etnomazohističkog ludila na djelu. Isi Leibler, bivši predsjednik Svjetskog židovskog kongresa i predsjednik Vijeća australskih Židova, istaknuti zagovaratelj multikulturalne Australije je 2000-te izjavio za Melbourne Sun da multikulturalnost nema mjesta u Izraelu jer „ Ova zemlja je stvorena kao židovska zemlja za Židove“. Istodobno njegova žena Naomi Leibler koja je predsjednica Emunah-a (ženske cionističke organizacije) izjavljuje „Moramo se pozabaviti  jednim od najvećih prijetnji svjetskom židovstvu danas su asimilacija i miješani brakovi“. Američka židovka Barbara Lerner Spectre, koja je na čelu švedske Paidea-e (Europski institut za židovske studije u Švedskoj) izjavljuje kako je prošlo vrijeme bijele Europe, i da Europa mora biti multikulturalna, i da će tu transformaciju voditi Židovi!. Iz ovog se isčitava od kuda dolazi etnomazohizam, prema komu je usmjeren i njegovi dvostruki standardi, tj. ono šta vrijedi za bijelce ne vrijedi i za Židove.

U Hvatskoj predstavnici etnomazohizma su razni ljevičarski kvazi intelektualci, nevladine udruge i kao najnoviji trend u novonastaloj globalnoj imigrantskoj krizi - inicijative za pomoć imigrantima. Neki od najpoznatijih predstavnika etnomazohizma u Hrvatskoj su: Zoran Pusić,  Ida Prestar, Documenta, razne udruge Mladih antifašista (npr. Mladi antifašisti grada Zagreba), udruge za promicanje LGBT „prava“, Građanska akcija i kao najnovija zvijezda etnomazohističke scene kod nas Tinka Kalajžić. Hrvatski etnomazohisti se ističu pljuvanjem po tradicionalnim vrijednostima (kao brak, obitelj....), agresivnoj antiklerikalnoj i antikršćanskoj propagandi, izjednačavanjem agresora i branitelja u Domovinskom ratu, veličanjem komunističkog diktatora Tita i komunističke Jugoslavije, promoviranju LGBT osoba kao „normalnih“ i kao novih uzora mladima, preuveličavanjem zločina Ustaškog režima kao i zločina vezanih za HV u Domovinskom ratu uz istodobno umanjivanje i opravdavanje komunističkih zločina nad Hrvatima i sl. Najnoviji trend je snažna proimigrantska propaganda koja svaku kritiku imigrantskog useljavanja u startu okarakterizira kao ksenofobnom, raisističkom i fašističkom propagandom, zanemarajući sve negativnosti koje useljavanje imigranata nosi sa sobom (rast kriminala, silovanja itd.).

Dokle ćemo trpjeti genocid nad našom rasom?!

Povratimo ponos i dostojanstvo našoj rasi!

Svetozar Borojević "Lav sa Soče"

"Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito."

Austro-ugarski feldmaršal i jedan od najpoznatijih i generala u Prvom svjetskom ratu Svetozar Borojević rođen je 13. prosinca 1856. godine u selu Umetići nedaleko Hrvatske Kostajnice. Sklonost ka vojničkom pozivu naslijedio je od oca Adama. Njegov otac također je bio časnik u činu natporučnika, a za svoje vojničke podvige odlikovan je i srebrnom medaljom za hrabrost. Već nakon završene pučke škole mladi Borojević upisuje se na vojnu akademiju u Kemenitzu (kasnije Grazu). Po završetku školovanja vrlo brzo napreduje u vojnoj hijerarhiji te postaje zapovjednikom Hrvatskog domobranstva. Prvotno je svoj vojnički talent iskazao u austrijskoj okupaciji Bosne i Hercegovine te opsadi Sarajeva 1878. godine. Za to je nagrađen promaknućem u čin natporučnika.

Time je sam početak karijere budućeg vojnog junaka kreno strelovito ka vrhu. No, uskoro će Borojevićeva karijera biti još sjajnija. Nakon što se dodatno školovao (1887.-1891.) postavljen je na dužnost instruktora Vojne akademije. Ustrajava na redu, disciplini i timskom radu, pa biva promaknut u čin satnika. Promaknuća s vremenom postaju sve češća te tako 1897. dobiva čin pukovnika. Nešto kasnije (1889.) i u privatnom životu bilježi uspjehe - ženi se Leontinom, kćerkom obersta Friedricha Rittera von Rosnera. U tom braku dobiva sina kojem daje ime po svome djedu - Friedrich. Uskoro (1905.) dobiva - zbog vojničkih zasluga - titulu von. Perspekitvni Borojević 1914. postaje zapovjednik Šestog armijskog korpusa na galicijskoj bojišnici gdje zaustavlja rusko napredovanje nedaleko mjesta Limanova. Štoviše, 10. studenoga 1914. oslobodio je utvrdu Pszemysl. Njegovi su vojnici čvrsto držali položaje na Karpatima i spriječili ruski proboj ka Bratislavi i Budimpešti. Godine 1915. postaje zapovjednikom Pete armije na talijanskoj bojišnici. Tada drugi istaknuti austro-ugarski general Conrad von Hotyendorf ustrajava na tome da se austro-ugarska vojska povuče i prepusti značajan dio Slovenije talijanskoj vojsci, tvrdeći kako je taj dio teritorija nemoguće obraniti. Borojević se takvom potezu oštro usportivio i sa svojih tridesetak bojni ostaje braniti granicu Slovenije odlučno tvrdeći kako će slovenski vojnici svoju vještinu i hrabrost pokazati upravo kada bude trebalo braniti slovenske granice. Borojevićev plan dopao se caru i kralju Franju Josipi I tako da mu je prepušteno zapovjedništvo na rijeci Soči duž koje se protezala jedna od najznačnijih bojišnica Prvog svjetskog rata. Zbog tih uspjeha Borojevića su u Austro-Ugarskoj nazivali 'vitezom sa Soče', dok su ga njegovi vojnici zvali 'naš Sveto'. Svoju vojničku sposobnost i genijalnost iskazao je već pri prvom napadu Talijana. Talijnski grof Luigi Cadorne u napadu je predvodio 336 talijanskih bojni, nasuprot tridesetak Borojevićevih. Unatoč tome napad je uspješno odbijen. Kasnije će Talijani u još 11 navrata pokušati bezuspješno probiti crtu bojišnice. Zahvaljujući otporu koji je pružao talijanskim snagama u više navrata je promaknut i odlikovan da bi na kraju bio promaknut u čin feldmaršala. No, to nije bilo sve jer car ga je odlikovao skoro svim medaljama i odličjima kojima ga je mogao odlikovati. Postao je, naravno, izrazito popularan i u Sloveniji jer je obranio crtu slovenske države. Za taj čin ponovno je odlikovan i time stječe pravo korištenja dometka freiherr ili u njegovom slučaju barun, jer je već koristio dometak von. No, poznat po svojoj tvrdoglavosti odbija taj naziv i traži naziv grofa. Međutim, to mu nije odobreno.

Borojević čvrsto drži crtu obrane sve do 1918. kada bojišnicu napuštaju mađarski vojnici. Potom je kod mjesta Tagliamento reogranizirao svoje postrojbe. Nakon potpisanog primirja i povlačenjea u Velden Borojević predlaže caru da sa svojim trupama umaršira u Beč kao posljednju crtu obrane. Car je ovu ponudu odbio. Nakon konačnog sloma Austro-Ugarske odstupa s dužnosti u prosincu 1918. godine. Nakon završetka rata, kao Hrvat, odlučio je postati građaninom novonastale Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim nije bio naročito dobrodošao kod novih vlasti te se stoga odlučio vratiti u Austriju. S obizrom na prvotnu odluku nije primao mirovnu niti od Austrije niti od Države SHS te je živio u siromaštvu. Njegov jedini novčani prihod bila je novčana naknada na koju je imao pravo svatko tko je odlikovan ordenom Reda Marije Terezije. Umire u bolnici u Klagenfurtu 23. svibnja 1920. godine. Tijelo Svetozara Borojevića von Bojne preveženo je u Beč gdje je sahranjen u grobnicu na središnjem bečkom groblju (Zentralfriedhof) koju je platio car Karl. Brojni vojni analitičari i povjesničari okarakterizirali su ga kao najvećeg defanizvnog vojnog stratega Prvog svjetskog rata. O njegovu životu Hrvatska radio-televizija snimila je dokumentarni film.

„Dragi Slavko! ... Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata?... Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.”(pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.)

Bitka za Siget 1566

BITKA ZA SIGET 1566

Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog.

Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom.
Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada.

Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi.
U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede.
Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce.

Istog dana Turci ispaljuju bombu ispod grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strijelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio posljednji ispad u kojem su gotovo svi izginuli.
Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donji dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo.
Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina.

“Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.”
Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima.

Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat.
U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju.

Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku.
Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca.

Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila.
 Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja.

 Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Autor: Sandra Skanderlić

Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar

Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar

Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar

Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar