ponedjeljak, 2. studenoga 2015.

Bitka za Siget 1566



BITKA ZA SIGET 1566



Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog.

Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom.
Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada.

Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi.
U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede.
Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce.

Istog dana Turci ispaljuju bombu ispod grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strijelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio posljednji ispad u kojem su gotovo svi izginuli.
Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donji dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo.
Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina.

“Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.”
Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima.

Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat.
U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju.

Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku.
Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca.

Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila.
 Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja.

 Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Autor: Sandra Skanderlić






Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar
Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar
Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar
Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom. Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada. Siget pod opsadom Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi. U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede. Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce. Pad grada Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli. Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo. Poslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina. “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.” Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima. Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat. U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju. Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. johann_peter_krafft_005 Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca. Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila. Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine. Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja. Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/7-rujna-1566-bitka-kod-sigeta-junacko-djelo-nikole-subica-zrinskog-hajd-u-boj-u-boj/, Kamenjar

Nema komentara:

Objavi komentar