Junački čin

Junački čin

Jedna od karakteristika modernog svijeta svakako je podjela oko odabira načina življenja. S jedne strane tu je religiozni put, put teorije, dok se s druge strane nalazi svjetovni put zemaljskog djelovanja, u potpunosti lišen duhovnosti.  Put teorije obično je smatran jedinim načinom dosezanja duhovnosti i oplemenjivanja duha. To je put lišen zemaljskog, put ograđivanja od tjelesne manifestacije i odbijanja sudjelovanja u vremenu u kojem se čovjek trenutno nalazi. Težnja takavom putu vidljiva je kod svih većih i značajnijih religijiskih skupina koje danas egzistiraju, uz izuzetak onih marginalnih.

Ne djelujući u ovom svijetu, ovdje i sada, čovjek nastoji zaboraviti vlastito utjelovljenje te istaknuti dušu i zaživjeti jedino u duhovnom elementu, pridajući pažnju isključivo duhovnoj komponenti te nazivajući se duhovnom osobom, slugom Svjetla i Svetosti. Za takvog čovjeka postoje dva svijeta, duhovni i fizički, koji su u potpunosti odvojeni jedan od drugoga. Fizički je svijet, po samoj svojoj prirodi griješan te čovjeku predstavlja prepreku za duhovni uspjeh. Samim time što odbacuje i zenemaruje tjelesnost, podrazumijeva se da se nalazi na putu ka višem cilju. Vodeći se tim pricipom čovjek pretpostavlja ljubav i dužnost prema zemlji, rasi, narodu, obitelji, ženi, potomstvu i prijateljstvu, svakojakoj fizičkoj manifestaciji koju drži prostom i nevažnom jer je dio ovog svijeta. Što podrazumijeva da je takvim osjećajima nemoguće oplemeniti dušu.

Mi smatramo da je takav put pasivan.  Čak se usuđujemo reći neplemenit, iz razloga što predstavlja okretanje glave situaciji i izazovu koji pred nas stavlja Život. Ukratko, za nas je to bijeg podvijenog repa u zonu ugode, u izmišljeni svijetu lijepih misli, milosrđa i molitve, te iščekivanja iskupljenja i odriješenja grijeha.  Odbijanjem uživanja u ljepotama svijeta i poučnimim iskustvima čovjek gubi vrijeme koje je namijenjeno da ga provede na Zemlji. Poanta je da svatko tko sebe naziva dobrom i mudrom osobom, ima najveće dužnosti prema svojoj okolini i okruženju. On je kamen temeljac svake zajednice i treba djelovati u smjeru boljitka iste te zajednice, koliko god je to u njegovoj moći.

U suprotnom dolazi do neutjecajne mudrosti i degradacije čovjeka te na kraju nestaje moralna kasta i zajednica biva oslabljena i nezaštićena od bolesti duše. Stoga je bitno naglasiti da je Život savršen, toliko veličanstven da je to nedokučivo ljudskom umu. To podrazumijeva da su mjesto i vrijeme u kojem se čovjek nalazi na istovjetan način savršeni. Onaj koji misli da su dobrota i veličina uma isključivo namjenjeni unutarnjem svijetu, taj živi u neznanju i grijehu kojeg se toliko boji. Primjer nam može dati naše divno Sunce, planet kojeg ljudi slave od drevnih vremena. Ono je od posebnog značaja nama Arijevcima, s obzirom da smo oduvijek bili predstavnici solarnog principa. Kakvo bi to Sunce bilo kad bi osvijetljavalo i grijalo jedino sebe? Bi li ono bilo jednako veličastveno i slavljeno? Bi li i dalje bilo smatrano izvorom života na zemlji?

Sada kad smo zašli u jednu krajnost, vrijeme je da zađemo i u drugu, u kojoj nas dočekuje bezdušan princip uvjetovan samo sebičnim željama i hirovima. On isključivo teži i bezumno žudi za tjelesnim užicima, posjedovanjem materijalnog i stjecanjem svjetovnim priznanjima. Manifestacija tog principa je svijet kojeg danas vidimo i u kojem živimo. Taj je princip utjelovljen u večini pučanstva te je sustavno nametnut i od velike većine žitelja Zemlje prihvaćen. Princip takve duhovne sterilnosti stvara ljude bez morala, časti i želje za Istinom, bez osjećaja dužnosti i razumijevanja za zajednicu i okruženje u kojem žive.  On stvara nesvjesno biće koje ruje po dnu, misleći da time živi život, a istovremeno  odbija učiti i raditi sukladno Tradiciju i Duhu. Takav čovjek truleći zasljepljen crnilom neznanja, živi u svom lažnom svijetu iluzija, od danas do sutra.

Takav čovjek je uvjeren u jedini smisao života koji se ogleda u posjedovanju novca, skupih automobila i odjeće. Teži biti viđen u popularnim klubovima u stanju stimuliranosti raznim opijatima, u društvu bezvrijednih žena i muškaraca. Bogati muškarci, polugole i pretjerano našminkane žene, supermarketi, modni dizajneri, estradnjaci, samoproglašeni umjetnici bez pokrića,  vlasnici diskoteka, kriminalci, prostitutke neki su od stereotipa koji predstavljaju taj gnjusni princip djelovanja lišen duhovne kompenente. Sva nastojanja takvog čovjeka usmjerena su isključivo zadovoljenju njegovih potreba, najnižih strasti i mizernih ambicija. U krugu takvih ljudi, zajednica i sustav služe samo da bi se crpili. Svijet je viđen kao švedski stol s kojeg se nesavjesno uzima bez odgovornosti i zahvalnosti, a uvjerenja, moralne vrijednosti i časno postupanje ne postoji.

Na taj princip mi gledamo s gnušanjem i žestoko se protivimo takvom shvaćanju života, a ljude koji utjelovljuju tu prostu sliku, iskreno žalimo. Isto tako znamo je takav degenerični svijet savršena oranica za gladne Židove, koji se savršeno uklapaju u sliku takvog društva, ali ne kao žitelji već kao gospodari tih izgubljenih duša.

Iako je dojam da ne postoji način da čovjek djeluje ispravno, nije tako. Postoji  put koji prožima i Nebo i Zemlju, i Tjelo i Duh. Put koji odbija dogmatsku pasivnost, a opet predstavlja duhovni element.  Put koji nadilazi zemaljsku prizemnost i isključivu svjetovnost, a opet djeluje. Taj put je junački čin.

On je bio uobičajen način života drevnom Arijevcu i odatle nam potreba za djelovanju u skladu s Duhom. Da umjesto molitve Božjoj volji,  mi je sami želimo provesti u ime Dobra, Reda i Istine. Jer su to sile koje mi utjelovljujemo i predstavljamo na Zemlji. Čin takvog svetog djelovanja ili junački čin, nije ništa drugo doli shvaćanje da u bilo kojoj zemaljskoj bitci, kao utjelovljenju metaforičke vječne bitke svijetla i tame, reda i kaosa, sudjelujući kao ratnik, Arijevac zauzima ulogu svijetla na Zemlji te se sukobljava s tamom. Boreći se on nema straha i sebičnosti, već samo hrabro i čisto srce.

Naši davni preci nisu poznavali podjelu svijeta na duhovni i fizički, znajući da je sve na Zemlji manifestacija metafizičkih sila, imali su puno dublje shvaćanje života i svakodnevice. Za njih borba nije predstavljala samo fizički okršaj radi zemlje, imovine, žene i svih drugih fizičkih i materijalnih blagodati, takav stav je razvijen puno kasnije. Oni su bili tjerani i vođeni isključivo dužnostima solarnog čovjeka. Divljenje i težnja prema junaštvu svojstvena jesvim indo-europskim religijama i mitologijama. Uzmimo za primjer onu germasku, u kojoj vlada vrhovni bog Odin koji stoluje upravo u Valhali, palači junaka koji se zajednički pripremaju za najveću bitku bogova i divova. I u ovom primjeru je prepoznatljia metafora. S jedne strane su divovi, bića tame i hladnoće,  a s druge strane bogovi kao predstavnici svjetla i topline, Sunca-Života.

Ta bitka je po učenju starih Germana sudnji dan, poznatiji kao Ragnarok. Primjera ima bezbroj u bilo kojoj od arijiskih religija. Naše tradicionalno učenje nam govori da je junaštvo u borbi za pravdu i slobodu, ustvari božanski put, a na tom putu čovjekova duša biva uzdignuta na višu razinu. Ona biva oplemenjena do mjere da ratnik svojim  junačkim činom postiže mitološku besmrtnost. Junačko srce je i u vremenu antike bila najcjenjenija od svih vrlina, čemu svjedoče brojne pjesme o junacima i njihovim djelima, a tako je bilo u svim religijama i filozofijama drevnih vremena.

Danas je takav pristup duhovnosti zaboravljen.

Stoga je na nama da ga oživimo!