Corneliu Codreanu

Corneliu Codreanu

Corneliu Zelea Codreanu je rođen 13. rujna 1899. u malenom gradiću Hushiju u rumunjskoj pokrajini Moldaviji. Njegov otac, Ion Codreanu je bio veliki nacionalist cijelog svog života, te je mladi Corneliu od ranih početaka odgajan u takvom duhu. Codreanu je bio školovan pet godina, od svoje 11. do 16. godine na poznatoj rumunjskoj vojnoj akademiji "Manastirea Dealului" (Manastir na brdu). Codreanu je kasnije objasnio kako je to razdoblje utjecalo na njega: "Moje vojno obrazovanje biti će sa mnom cijeli moj život. Red, disciplina, hijerarhija usađene u mene u ranom životnom dobu, zajedno s osjećajem vojničkog dostojanstva, kreirali su moju nit vodilju u cijeloj mojoj budućoj aktivnosti. Ovdje sam također naučio da je bitno pričati malo, činjenica koja me kasnije dovela do toga da sam zamrzio brbljanje i previše priče. Ovdje sam naučio voljeti rov, a mrziti salon".

Nakon što je Rumunjska objavila rat Austro-Ugarskoj Monarhiji 1916. Codreanu i njegov otac pridružili su se rumunjskoj vojsci koja se kretala prema Transilvaniji. Codreanu nije bio dovoljno star da bi bio primljen kao dobrovoljac, ali se svejedno borio skupa s vojskom u prodoru i povlačenju preko planina. Otac mu je ranjen u jednoj od bitaka te je zatražio od Codreanua da se vrati kući jer je postojao rizik da obojica stradaju i ostave majku samu i bez podrške. Godinu kasnije, Codreanu je dovršio vojno obrazovanje u vojnoj školi pješaštva u Botosaniju, ali nije imao priliku otići na front prije završetka rata.

Nakon završetka škole 1919. Codreanu je primljen na sveučilište u Iasiju. Već je bio dobro upućen u djela rumunjskih filozofa Nicolea Iorge i A.C. Cuzea koji su ga naučili idealima: 1. ujedinjenje rumunjskog naroda. 2. uzdizanje seljaštva preko zemljišne reforme i političkih prava. 3. rješenje židovskog problema. Kada je stigao u Iasi Codreanu je shvatio da su i grad i sveučilište bili pod jakim utjecajem komunističkih agitatora i da su čak mnogi profesori postali marksisti. Rumunjski su radnici trpjeli katastrofalne radne uvjete i vrlo male plaće, te su zbog toga bili privučeni komunizmu zahvaljujući marksističkim propagandistima. Studenti na sveučilištu su se također u velikoj mjeri okrenuli komunizmu, te su na svojim skupovima redovito napadali vojsku, crkvu i Krunu, posebno potičući anti-rumunjsko raspoloženje.

Nakon određenog istraživanja, Codreanu je otkrio da vođe rumunjskih komunističkih radnika nisu niti Rumunji niti radnici. U Iasiju "radnički" pokret je vođen od strane dr.-a Ghelertera. Ostale komunističke vođe u Iasiju i Bukureštu nosili su prezimena Messrs, Gheler, Spiegler, Schreiber, Pauker... Svi su oni redom bili Židovi. Shvatio da je kao i u Rusiji gdje je od strane Židova velika boljševička revolucija preuzela vlast nekoliko godina ranije, Rumunjska u opasnosti od preuzimanja vlasti od strane židovskih komunista koji će dokrajčiti naciju. Codreanu je komentirao:  "Da su oni bili pobjednici, da li bi mi makar imali državu vođenu od strane rumunjskog radničkog režima? Da li bi rumunjski radnici postali gospodari države? Ne! Idućeg dana postali bismo robovi najprljavije tiranije: Talmudske, Židovske tiranije. Velika Rumunjska nakon manje od sekunde postojanja, bila bi zauvijek uništena".

Codreanu je odlučio da mora brzo stupiti u akciju protiv komunističkog pokreta, dok su u isto vrijeme konzervativni studenti bili potpuno pasivni i bez prave reakcije. Codreanu se pridružio maloj organizaciji nazvanoj "Garda Nacionalne Svijesti", koja je malo prije toga formirana od strane Constantina Pancua. Članovi Garde, s Pancuom i Codreanuom na čelu, organizirali su skupove protiv komunizma, te ušli i u fizičke obračune protiv raznih komunističkih grupa. Na željezničkoj stanici u Nicolini, gdje su većina radnika bili komunistički simpatizeri, i gdje je također velik broj Židova bio prisutan, započeo je generalni štrajk. Nacionalno orijentirani Rumunji predvođeni Codreanuom su se ondje sastali i krenuli u pohod stavljajući rumunjske zastave na razne zgrade, skidajući pritom crvene komunističke. Codreanu se herojski popeo na krov tvornice, rasparao komunističku zastavu i postavio rumunjsku na njeno mjesto. Do trenutka kada je sišao, prisutni komunistički radnici su bili toliko impresionirani njegovim djelom da su dozvolili Codreanuu i njegovoj grupi da odu bez sukoba. Po čitavoj Rumunjskoj vijest o tom događaju se brzo proširila, a komunistički pokret je ubrzo počeo slabiti, i nije više imao nikakvu šansu za uspjeh.

Garda je nakon toga objavila svoj program za napredak rumunjske nacije, koji su nazvali "nacional-kršćanski socijalizam". Codreanu je objasnio: "Nije dovoljno pobijediti komunizam. Moramo se također boriti za radnička prava. Radnici imaju pravo na svoj kruh i na svoju čast. Moramo se boriti protiv oligarhijskih stranaka stvarajući nacionalne radničke organizacije koje će se izboriti za svoja prava u okviru države, a ne protiv nje."

Tada, 1920. Codreanu se počeo fokusirati na probleme na svome sveučilištu, kada je shvatio da su sveučilišta bila preplavljena od strane Židova. Židovi, tuđinski narod, neprijateljski nastrojen i prema Rumunjima i prema svim ostalim Europljanima, činili su oko 5% ukupne populacije u državi, ali su zato na sveučilištu skoro trećina studenata bili Židovi. Codreanu je znao da škole, koje su imale nerazumno velik broj židovskih studenata u usporedbi s rumunjskima, formiraju buduću vladajući klasu u Rumunjskoj.  Jednom kada Židovi postanu dominatna klasa u državi, rumunjski nacionalni identitet biti će uništen jer kao što je profesor Cuza objasnio, Židovi su strani element i kulturno i rasno i samo će izopačiti kulturu nacije u kojoj žive. Ta je prijetnja iznimno uznemiravala Codreanua i ostale patriote kojima je bilo stalo do svoje nacije, kulture i religije. O tim dramatičnim trenucima Codreanu je zapisao: "U Posadi, Calugareni, na Oltu, na rijeci Cerni, na planinama Motija sve do Alba-Iulije svuda su svjedočanstva bitaka i grobova junaka. Preko čitavih Karpata, preko Oltenijskih planina do zadnje gore i doline svuda je rumunjska krv tekla u potocima. Usred noći, u teškim trenucima za naš narod, mi čujemo zov rumunjske zemlje koja nas poziva na bitku. Ja pitam i očekujem odgovor: Kojim pravom Židovi žele oteti ovu zemlju od nas? Po kakvim povijesnim pravima oni baziraju svoje pretenzije i posebno odvažnost kojom prkose nama Rumunjima, na našoj vlastitoj zemlji? Mi smo vezani uz ovu zemlju milijunima grobova i milijunima nevidljivih niti koje samo naša duša osjeća i jao onome koji ju pokuša oteti od nas".

Židovski studenti na sveučilištu nastavili su promicati komunizam, ali nakon Codreanuove pobjede nad komunistički orijentiranim željezničkim radnicima, Codreanu je bio u mogućnosti zaustaviti zlostavljanje nacionalno orijentiranih  studenata od strane njihovih židovskih i marksističkih "kolega". Studenti koju su nosili sovjetske kape kao njihov znak podrške boljševizmu su premlaćivani, a njihove kape spaljene. Marksistički studentski štrajk je također razbijen od strane Codreanua i njegovih prijatelja kada su zauzeli blagovaonicu i zapovijedili da studenti koji ne rade, ne dobiju hranu. Malo nakon toga, sveučilišne novine u vlasništvu Židova uvrijedile su kralja Ferdinanda i Codreanua, na što je Codreanu reagirao povevši svoju grupu u redakciju dotičnih novina, koju su potom porazbijali.

1922. Codreanu je diplomirao na pravnom fakultetu sveučilišta, i do tog trenutka je učinio praktički cijelo sveučilište nacionalno nastrojenim, šireći također pro-rumunjske i anti-židovske ideje po ostalim sveučilištima.

Nastavio je studirati političku ekonomiju i krajem 1922. otputovao je u Njemačku da bi se prijavio na sveučilište u Berlinu. Živeći u Berlinu razgovarao je s njemačkim nacionalistima i članovima NSDAP-a koji je tada bio u začecima, te ih naučio sve što zna o židovskom problemu. Također je čuo za Adolfa Hitlera, za kojeg je nakon što jer Hitler postao poznatiji, smatrao da je veliki anti-židovski nacionalistički vođa. Također u Berlinu, Codreanu je saznao o Mussolinijevoj pobjedi u Italiji, za koju je rekao: "Veselio sam se kao da je u pitanju pobjeda moje vlastite države. Ipak ima onih u raznim dijelovima svijeta koji služe svome narodu, koji osjećaju srodstvo s njim, kao što ima i nemali broj onih koji rade na uništenju tih istih naroda".

U prosincu 1922. Codreanuovo školovanje u Njemačkoj je iznenada prekinuto jer je općenarodni anti-židovski nacionalistički studentski pokret eksplodirao u Rumunjskoj, i Codreanu je osjećao obvezu pridružiti mu se u tom presudnom trenutku. Dok su studenti organizirali štrajk tražeći bolje uvjete kao i ograničenje broja Židova, Codreanu, Cuza i nekolicina ostalih odlučili su organizirati skup 3. ožujka 1923. u Iasiju da bi formirali novu organizaciju.  Ta organizacija, koju su odlučili nazvati "Liga Kršćanske Nacionalne Obrane", formirana je istog trenutka kada se tisuće studenata okupilo na spomenutom skupu. Codreanu je objasnio službene boje Lige: "Primarna boja zastave je crna – znak žalovanja, u sredini bijeli krug koji simbolizira naše nade okružen tamom koju moramo pokoriti ; u sredini bijelog kruga svastika, simbol anti-židovske borbe u cijelom svijetu,  i oko zastave kolut s rumunjskom trobojnicom – crven-žuti-plavi."

Ali samo nekoliko tjedana poslije rumunjska vlada pod pritiskom utjecajnih Židova u Rumunjskoj i izvan nje, odlučila je promijeniti rumunjski ustav kojim je omogućila svim Židovima da postanu rumunjski državljani. To je omogućilo tuđinskom narodu u Rumunjskoj, različitom po jeziku, nošnji, religiji, običajima, rasi, duši da se još dublje infiltrira u rumunjsko društvo i nedvojbeno judaizira njegovu kulturu. Rumunjski nacionalisti su bili šokirani, a sam Codreanu toliko da je zaplakao. Codreanu se prisjetio kako su veliki i iznimno poštovani rumunjski vođe u 1879. kada je Rumunjska izborila samostalnost od Osmanskog Carstva, poduzeli mjere da osiguraju da Židovi ne ostvare nikakvu moć u državi, iako su bili prisiljeni dati Židovima teoretsko pravo državljanstva. To pravo je zaista bilo teoretsko jer je ovisilo o vojnoj službi, a s obzirom da je vrlo mali broj Židova služio u vojsci, broj onih koji su na koncu dobili državljanstvo bio je minimalan.

Veće rumunjske stranke također su odbile poduzeti bilo kakvu akciju protiv sve većeg broja Židova koji su preplavljivali sveučilišta, ugrožavajući budućnost nacije. Codreanu je napisao o političkim strankama:"Nije bilo nikakve razlike među njima, osim razlika u formi i osobnim interesima – ista stvar u različitim  oblicima. Nisu čak imali ni opravdanja za različita stajališta. Njihova jedina istinska motivacija je bila religija osobnih interesa". On je također znao, inspiriran učenjima Nicolea Paulescua da Židovi koriste svoju ekonomsku, financijsku i medijsku moć da utječu na poteze Vlade. Na koncu, pun bijesa na skoro potpuni raspad nacionalnog studentskog pokreta, Codreanu i njegovi bliski prijatelji, ukjučujući Iona Motu budućeg drugog čovjeka Željezne Garde, odlučili su izvršiti atentate na vodeće rumunjske političare, glavne rabine i židovske bankare. Codreanu je objasnio zašto je više od svega želio krenuti na političare: "Mi smo se jednoglasno složili da su prvi i najvažniji krivci izdajnički Rumunji koji su za Judine srebrnjake izdali svoj narod. Židovi su naši neprijatelji i kao takvi oni nas mrze, truju i istrebljuju. Rumunji koji pređu u njihov tabor gori su od neprijatelja; oni su izdajnici. Primarna i najžešća kazna treba pasti na izdajnika, druga na neprijatelja. Da imam jedan metak, a suočen sam s neprijateljem i izdajnikom, dao bih ga izdajniku".

Ali jedan član grupe, Vernichescu, odlučio ih je izdati i svi su uhićeni prije negoli su stupili u akciju. Na policijskom ispitivanju Codreanu je odlučio da je iskrenost jedini častan način da se nosi sa situacijom, te je preuzeo potpunu odgovornost za pripremanje atentata. Proveli su neko vrijeme u pritvoru gdje su osjetili živu duhovnu snagu u ikoni Svetog Mihaela Arkanđela u zatvorskoj crkvi, što ih je navelo da novu grupu koju su planirali osnovati trebaju nazvati "Legija Mihaela Arkanđela".

Suđenje za zavjeru i pripremanje atentata održano je u Bukureštu gdje su Codreanu i njegovi drugovi oslobođeni optužbe, budući da su članovi porote, svi Rumunji, simpatizirali s njihovom akcijom jer su i sami bili bijesni na vladinu izdaju volje rumunjskog naroda. Ali prije nego su otišli, Ion Mota je osjećao da ne mogu uspjeti u svojim naumima ako ne kazne svog izdajnika, za kojeg su naknadno saznali da je spomenuti Vernichescu. Mota ga je upucao u ćeliji na dan suđenja te je ostao u zatvoru i dalje,  da bi nakon toga bio odveden na suđenje za ubojstvo gdje je oslobođen, budući da porota nije imala razumijevanja za izdajnike.

Nakon što se vratio u Iasi, Codreanu je ponovno počeo djelovati u Ligi Kršćanske Nacionalne Obrane . Mladež Lige, nazvana Bratstvo Križa, čiji je Codreanu bio također član, je bila u financijskim problemima, te nisu mogli organizirati sastanke na sveučilištima. Odlučili su organizirati okupljanja u starim drvenim barakama, prije nego su konačno sagradili "Kršćanski duhovni dom" svojim vlastitim rukama u Ungheniju, što je inspiriralo lokalne seljake koji su ih počeli posjećivati i učiti o njihovom planu potpune nacionalne i duhovne revolucije rumunjskog naroda.

Međutim, dok su se bavili radovima, brutalno su pretučeni bez ikakvog legalnog razloga od strane policije. Codreanu i ostali studenti privedeni su u policijsku postaju gdje ih je šef policije u Iasiju Constantin Manciu danima mučio, prisiljavajući ih da vise naglavačke, okovani u lancima. Samo intervencijom Cuze i nekih vodećih građana, bili su oslobođeni. Lokalni Židovi bili su iznimno zadovoljni zbog mučenja studenata da su Manciuu koji nije uopće odgovarao za svoje djelo, kupili novi auto. Nekoliko mjeseci kasnije, Codreanu je na suđenju branio jednog od studenata koji je tada uhićen. Usred suđenja Manciu je uletio s nekoliko svojih žandarma da uhiti i opet naudi Codreanuu. Ali Codreanu je reagirao brzo, odbivši da opet bude mučen i ponižen, izvukao revolver i upucao Manciua.

Codreanu je prebačen na suđenje u Tunul Severin, što je moguće južnije od Moldavije, da bi se osiguralo da nije na području u kojem većina simpatizira s njim. Ali čak i tamo, premda je policija zanijekala mučenje studenata, porota je jako dobro znala što se dogodilo i proglasila Codreanua nevinim. Ubrzo nakon suđenja, Codreanu se vratio u Iasi i oženio Elenu llinoiu. Potom su on i njegova žena otputovali u Francusku gdje će Codreanu zaraditi doktorat u političkoj ekonomiji na sveučilištu u Grenobleu. U svibnju 1927. Codreanu se vratio iz Francuske i saznao da se Liga podijelila na dvije frakcije zbog nedostatka koordinacije i jedinstva, što je on osjetio kao početak raspada i propasti. Codreanu je shvatio da je Cuza, cijenjeni profesor i u mnogočemu do tada njegov mentor, bio potpuno zadovoljan situacijom, čime je Codreanu shvatio da je Cuza ustvari slab vođa i autoritet. Komentirao je njegove liderske sposobnosti: "Ako se od doktrinara očekuje da ovlada znanošću istraživanja i formuliranja istine, od lidera političkog pokreta se očekuje da ovlada znanost i umjetnost organizacije, edukacije i vodstva svojih ljudi. Profesor Cuza, izniman i nenadmašan u prvoj oblasti, kada je doveden na praktičnu razinu pokazao se kao neupućen, nesposoban..."    

Ne uspjevši izmiriti te dvije suprotstavljene frakcije, a pogoto uvidjevši da je Cuza voljan surađivati s korumpiranim političarima iz drugih stranaka, Codreanu je konačno odlučio raskinuti vezu s Ligom. Smatrao je da mladež koja je tada počela formirati i svoju zasebnu frakciju, treba postati potpuno nova organizacija koja bi bila bolje vođena i ujedinjena. Codreanu je s prijateljima posjetio Cuzu i vođe druge frakcije i najavio im da osniva svoju zasebnu organizaciju. Studenti su se okupljali u "Kršćanskom kulturnom domu" i formirali svoju samostalnu grupu koju su nazvali "Legija Mihaela Arkanđela", koja je koristila ikonu Sv. Mihaela kao svoj simbol. Legija je kasnije uzela naziv Željezna Garda, a nazivali su je i Legionarski pokret.

Legija nije predstavila politički program, a sam Codreanu Legiju čak nije ni smatrao političkom organizacijom, već više duhovnom organizacijom čiji je cilj bio unaprijediti Rumunjsku. Naglašavao je da bi i najbolji mogući politički program bio iskompromitiran ako bi članovi organizacije bili korumpirani od židovskog utjecaja i pohlepnih političara. Napisao je:"Cilj političara je izgraditi bogatstvo, naš je cilj izgraditi domovinu cvatućom i jakom. Za nju ćemo raditi i graditi. Za nju ćemo svakog Rumunja učiniti herojem, spremnog za borbu, spremnog za žrtvu, spremnog za smrt".

Legija će više biti škola i vojska, negoli politička grupa, jer stvaranje Novog Čovjeka (Omul Nou), kroz nacionalizam i duhovnost, će stvoriti Veliku Rumunjsku oslobođenu tame i represije. Duhovna revolucija biti će preduvjet za političku revoluciju. Codreanu nastavlja: "Iz ove legionarske škole novi čovjek će se pojaviti, čovjek s junačkim kvalitetama; div naše povijesti da vodi borbu i ostvari pobjedu nad svim neprijateljima naše Domovine; njegova borba i pobjeda morat će se proširiti iznad materijalnog svijeta i ući u carstvo nevidljivih neprijatelja, sila zla. Sve ono duhovno najljepše što naš um može zamisliti, sve najponosnije što naša rasa može stvoriti, veće, pravednije, moćnije, mudrije, čistije, vrijednije i herojskije, to je ono što nam legionarska škola mora dati! Čovjek u kojem je sva moguća ljudska veličina koja je od Boga usađena u krv naših ljudi, razvijena do vrhunca. Ovaj heroj, produkt legionarskog obrazovanja će također znati kako razraditi programe, znati će također kako riješiti židovski problem, znati će kako dobro organizirati državu; također će znati kako uvjeriti druge Rumunje, znati će kako pobijediti, zato je heroj. Ovaj heroj, ovaj Legionar hrabrosti, rada i pravde, uz moći koje mu je Bog usadio u dušu, voditi će ovu našu Domovinu na put slave".

Zbog potrebe za jakom strukturom organizacije, Legija je bila organizirana po hijerarhijskom principu. Primarna jedinica Legije se nazivala gnijezdo, te je brojala od tri do trinaest pripadnika. Na svim razinama Legije od gnijezda do mijesnih, gradskih, regionalnih sekcija sve do Kapetana (Căpitanul), vrhovne pozicije u pokretu koja je pripadala Codreanuu, vođe nisu birane izborom, već hrabrošću i vještinom. Pokret se suprotstavljao republikanskom modelu vladanja, za koji je Codreanu smatrao da ne predstavlja stvarnu volju naroda, već se zalagao za novi oblik vlasti u kojem će vođa biti odabran, a ne izabran, i neće biti u mogućnosti raditi što on želi, već ono što je najbolje za naciju. Objasnio je ulogu vođe na slijedeći način:"On (vođa) ne radi ono što hoće, radi ono što mora. I on je vođen ne osobnim interesima, ili kolektivnim, već interesima vječne nacije do razine svjesnosti koju su ljudi postigli. U okviru ovih interesa i samo u njihovom okviru, osobni interesi kao i oni kolektivni mogu naći najvišu razinu normalnog zadovoljstva".

Svi članovi Legije su educirani u kršćanskim vrlinama, ljubavi prema naciji, i učeni su da budu disciplinirani u borbi. Legionari su marširali i pjevali nacionalne pjesme, uz volontiranje pri pomaganju osiromašenim nižim slojevima društva (pogotovo seljacima) u gradnji , popravku kuća, pomoći na farmi, i ostalim poslovima. Svako legionarsko gnijezdo moralo je biti samodostatno, ne ovisiti o kupnji materijala za preživljavanje.

Codreanu i ostali rumunjski nacionalisti svjedočili su godinama patnji rumunjskog naroda od strane kapitalista, koji su u velikoj mjeri bili Židovi, zainteresirani samo za svoje osobne interese i profit. Seljaci su bili iznimno siromašni, u nekim dijelovima zemlje na rubu gladi, i jedva su preživljavali posuđujući novac po kamatnim stopama od židovskih zajmodavaca. Tvrtke u židovskom vlasništu sjekle su i uništavale šume alarmantnom brzinom, uništavajući izvor opstanka za pojedine grupe seljaka kao što su Moti. Židovski špekulanti otkupljivali su zemlju i pothranjenost je bila masovna, čineći situaciju iznimno sivom za rumunjski narod.

Legionarski pokret je narastao, šireći se kroz Rumunjsku, odlučan da promijeni ovu sumornu situaciju na način da konačno protjera Židove koju su uvijek imali malo simpatija prema ne-židovima, tj. gojima. Kroz dobrotvorna djela i volonterske akcije, Legija je dokazala da nije neka obična korumpirana stranka zainteresirana za moć i novac. 1929. u želji za daljnim napretkom, Legionari su formirali političko krilo organizacije koje će se kandidirati na izborima. Organizaciju su nazvali Željezna Garda (Garda de Fier), što je ime koje je kasnije postalo sinonim za čitav Codreanuov pokret.

Tijekom ranih 1930-ih članovi Garde marširali su kroz sela, noseći svoje zelene odore uz bijeli križ prišiven na njima. Vrh organizacije s Codreanuom na čelu, organizirao je skupove i marševe, ponekad noću, pozivajući na preporod Rumunjske i protjerivanje Židova. Ali utjecajni Židovi i etablirane političke stranke bili su odlučni u namjeri da zaustave i unište Željeznu Gardu. U pojedinim područjima, Codreanu i njegovi suradnici bili su ilegalno onemogućeni u držanju govora i često napadani od strane policije, bez ikakve provokacije.

1932. Codreanu i njegov otac uspjeli su ući u rumunjsku narodnu skupštinu putem izbora u Moldaviji, u prvom pojavljivanju Garde na izborima. Usprkos uspjehu, tretman Legionara od strane države je bio sve gori, i mnogi članovi uključujući mlade žene bili su napadani i premlaćivani. 1933. Liberalna stranka pod vodstvom Iona Duce je osvojila vlast u državi, i objavila svoju namjeru da uništi Željeznu Gardu, prestrašena sve većim utjecajem koji je Garda svojim revolucionarnim idejama pridobivala. Iste godine, nakon što je već ranije premlaćivala, mučila i čak ubila nekoliko članova Garde, Ducina vlada je otišla korak dalje i zabranila Gardu da bi joj onemogućila sudjelovanje na izborima, proglasivši ih Hitlerovim agentima. Uhićeno je 18 000 pripadnika Garde. Sam Codreanu se uspio sakriti na vrijeme. Članovi Garde Nicolae Constantinescu, Doro Belimace  i Ion Caranica potom su iz osvete izvršili atentat na premijera Ducu i odmah se predali policiji. Nakon ovoga, progon Legionara od strane vlasti je dvostruko pojačan.

Krajem 1936. Garda je odlučila poslati skupinu od sedam važnih članova organizacije u Španjolsku, kao simboličnu pomoć Franciscu Francu i nacionalističkoj frakciji u španjolskom građanskom ratu. Tijekom teških borbi, Ion Mota i Vasile Marin poginuli su u Majadahondi, pokraj Madrida. Na pogrebu, pred tijelima poginulih Mote i Marina Codreanu je objavio zakletvu: "Zato ćete se zakleti da razumijete da biti Legionarska elita u našem smislu ne znači samo boriti se i pobijediti, već da znači iznad svega trajnu žrtvu samog sebe interesima Nacije; da je ideja elite povezana s idejama žrtve, siromaštva i teškog, gorkog života; da gdje samožrtva prestaje, prestaje također Legionarska elita". Kanije, priređene su veličanstvene procesije po čitavoj Rumunjskoj, gdje su stotine tisuća ljudi odali počast žrtvi Mote i Marina, pokazavši koliko je već do tada Garda ojačala.

Rumunjski kralj Carol imao je sve većih poteškoća u kontroliranju svoje vlasti budući da su tradicionalne političke stranke koje su ga podržavale, sve više slabile. Premijeru Georgheu Tatarescuu bližio se kraj mandata te je premijer iznio izravnu ponudu Codreanuu; preuzimanje Garde u zamjenu za Codreanuov ulazak u vladu, što je šokirani Codreanu bez razmišljanja odbio.

Željezna Garda, službeno zabranjena, ušla je u izbornu utrku 1937. pod imenom "Totul Pentru Ţară"(Sve za domovinu). Pred izbore, Codreanu je objavio nezadovoljstvo po pitanju rumunjske vanjske politike i odabranih saveznika, izjavivši da će 48 sati nakon što njegov pokret osvoji vlast, Rumunjska ući u savezništvo s Trećim Rajhom i Fašističkom Italijom. Na izborima Garda je osvojila 16% glasova, postavši treća politička snaga u državi, i jedina opcija čija je podrška konstantno rasla. No Garda je bila isključena iz bilo kakvih razgovora o sudjelovanju u vlasti jer je kralj podržavao njemu ponizne stranke. Codreanu je poslao ogorčeno pismo Nicolau Iorgi, glavnom čovjeku nove vlade, i kraljevom pouzdanom suradniku, optuživši ga za prljavu kampanju protiv Garde, suradnju s korumpiranim kraljem i proganjanje nevinih ljudi. Iorga, uvrijeđen, podnio je potom tužbu protiv Codreanua. U cijelu se priču umiješao i kralj Carol (koji je malo ranije sebe proglasio diktatorom, promijenivši ustav), te naredio uhićenje Codreanua. Codreanu je pritvoren na šest mjeseci.

Codreanu je pozvao vodstvo i članove Željezne Garde da se suzdrže od bilo kakve akcije, kazavši kako želi dati primjer, iako je naložio grupi Legionara da budu u pripravnosti u slučaju mogućeg atentata na njega od strane vlasti. Uz njega, uhićena su 44 istaknuta pripadnika Garde. Na suđenju, iznimno pristranom i zatvorenom za javnost, koristivši sve moguće ilegalne radnje i lažne dokaze, onemogućivši mu poštenu obranu, Codreanu je osuđen na 10 godina teškog rada. Jedna od osoba koje su svjedočile u njegovu korist na suđenju bio je i budući vođa Rumunjske, general Ion Antonescu. No bilo je to samo zamagljivanje očiju javnosti. Vlast se odlučila konačno obračunati s Codreanuom te je u noći 30. studenog 1938. po zapovijedi ministra unutarnjih poslova Armanda Calinescua, Codreanu zadavljen u svojoj ćeliji, zajedno s 14 pripadnika Garde. Tijela su im otopljena u kiselini i zakopana u dvorištu zatvora, pod sedam tona betona.

Nakon Codreanuove smrti, progon Legionara se nastavio nesmiljenom žestinom, ali je grupa od devet pripadnika Garde 1939. uspjela likvidirati ministra Calinescua, osvetivši tako Codreanuovu smrt.

1940. general Ion Antonescu je uz pomoć Željezne Garde organizirao državni udar protiv kralja Carola, zbacio ga s vlasti, te uz novog vođu Garde Horiu Simu postao vladar Rumunjske, proglasivši "Nacionalnu Legionarsku Državu". Iste godine, Codreanuovo je tijelo ekshumirano i uz veličanstvenu procesiju pokopano kako zaslužuje.

Židovski povjesničar Nicholas Nagy-Talavera je rekao o svom susretu s Codreanuom: "Nastao je iznenadni tajac među masom. Visok, zgodan čovjek obučen u bijelu nošnju rumunjskog seljaka, ušao je u dvorište na bijelom konju. Zaustavio se pokraj mene, i ja nisam vidio ništa monstruozno ili opako u njemu. Naprotiv, njegov dječački iskren osmijeh zračio je iznad bijedne mase, i djelovao mi je povezan s tom masom, ali i misteriozno drugačiji od nje. Karizma je neodgovarajuća riječ da se opiše čudna sila koja je zračila iz ovog čovjeka. Djelovao je kao čovjek šuma, planina, oluja na snježnim vrhovima Karpata, rijeka i jezera. I tako je stajao među masom, šutke. Nije imao potrebe pričati. Njegova šutnja je bila rječita, činio se jači od nas,  jači od naloga župana kojim mu je zabranjen govor. Stara, sijeda seljakinja prekrižila se i nama šapnula: poslanik Arkanđela Mihaela! Tada je tužno crkveno zvono počelo zvoniti, i misa koja uvijek prethodi Legionarskim sastancima je počela. Duboki dojmovi stvoreni u duši djeteta teško umiru. Više od četvrt stoljeća nisam zaboravio svoj susret s Corneliuom Zeleom Codreanuom".

Veliki talijanski filozof Julius Evola je napisao:"Kroz grupu Legionara koja ide prema nama, izlazi jedan mladi, visoki i vitki čovjek s neobičnim izrazom plemenitosti, iskrenosti i energije utisnutih na njegovom licu;plavkasto sive oči, otvoreno čelo, izvorni Romansko-Arijski tip, i pomiješan s muževnim osobinama, nešto produhovljeno, mistično u izrazu. To je Corneliu Codreanu, tvorac i vođa rumunjske Željezne Garde, onaj koji je nazivan "atentator", "Hitlerov sljedbenik", "anarhistički zavjerenik" od strane svjetskog tiska, jer još od 1919. izaziva Izrael i sile koju su s njim u savezništvu u rumunjskom nacionalnom životu".

Horia Sima, zapovjednik Željezne Garde nakon Codreanuove tragične smrti je naveo: "Obilježje njegove duše je bila dobrota. Ako želite prodrijeti u izvorne razloge koji su natjerali Codreanua da otpočne borbu tako tešku i skoro očajničku, najbolji odgovor bi bio da je to napravio iz samilosti prema ljudima koji su patili. Njegovo je srce krvarilo kada je promatrao bijedu u kojoj su seljaci i radnici živjeli".

Corneliu Zelea Codreanu, rumunjski patriot i ratnik čitav je svoj kratki život posvetio borbi za slobodu svog naroda. Njegova hrabrost, nepokolebljivost, ustrajnost, vjera, žrtva, mučeništvo mogu i trebaju biti inspiracija i nit vodilja svakom pojedinom nacionalistu u današnjoj mračnoj, okupiranoj Europi. Codreanu je bio jedan od nekolicine nacionalista onog vremena koji su prepoznali istinskog i najvećeg neprijatelja Europe i svih europskih naroda, međunarodno židovstvo i njegove lobije.

Živio Kapetan i njegova Garda!